среда, 27. јун 2012.

Skhizein-91cm from yourself

Ovog leta kod mene nema onog dramatičnog cviljenja za odlaskom na more. To sam sebi čvrsto obećala. Mudro se prepuštam gradskim tonovima ali tiho i dostojanstveno pakujem stvari za poneti na obalu, kada dođe vreme za to. Sredinom jula, trebalo bi. Ovo je druga godina da ne provodim čitavo leto na Jadranu i zaista sam duboko svesna da je bolje zdravo se pomiriti sa time i prilagoditi poslu i ostalim okolnostima. Dakle Summer In The City postovi će biti verovatno redovna nedeljna kolumna na blogu.
Ruku na srce, zvezde mi ovde, u poslednje vreme nisu naklonjene i konačno sam uspela da distanciram stanje u kom se nalazim od "umornog" i jednostavno kažem da sam tužna. Sa time kod većine ljudi ni sama nisam na čisto... Zašto se pravdamo umorom kada nas neke situacije, nemili događaji i generalno gubici potresu, povrede ili pomere?! Kao da je postalo nenormalno nositi emociju a poželjno isticati nekakvo besmisleno stanje... I kada sam ja to postala jedna od onih koja se deklariše stanjem "umora"?! Verovatno od kada sam u office sferama jer je takav način komunikacije sa prekobrojnim kolegama daleko prikladniji. Ali no way, to jednostvano nisam ja. Dakle, ne treba mi sada odmor jer nisam umorna, treba mi samo neko vreme sa mamom, D.-om i najbližima za dizanje opšteg sistema, pa idemo dalje. 
Ako vas u životu bilo koja vrsta gubitka učini gubitnikom to znači da ste se alarmantno udaljili od suštine stvari i zapravo negde izgubili ono najvažnije - sebe. Put nazad je zaista prirodna stvar i to je upravo jedna od najlepših uspomena-lekcija koja me veže za mog tatu.  Negde mislim da bi bio šmekerski ponosan kada bi sada video koliko sam je za relativno kratak period ipak negde savladala.
***
Šta sam zapravo danas želela da vam pustim? Ovaj francuski animirani short. Veoma je tih, melanholičan i zaista tužan ali sam negde sigurna da će vas podstaći na razmišljanje i učiniti da ga na čudan način zavolite i pamtite. 
Pitam se sada da li bi naš današnji junak mogao da ima neku savremenu "maloprincovsku" spoznaju na tom svom putu prilagođavanja životu udaljenom "91 cm od sebe"?! Ne mogu da se otmem ni utisku da filmić zaslužuje i neku vrstu optimističnijeg kraja i možda epizodnog nastavka... No, sve nas ponekad pogodi meteorit pa sam sigurna da i svako od vas ima svoj nastavak priče... Samo bez ovog uvrnutog shrinka, pls. ;)
***
Bisous!
A.

6 коментара:

  1. Gledala sam ovaj film nekad... Drago mi je da si me podsjetila na njega, sad ga, čini mi se, bolje razumijem.

    Šaljem ti jedan zagrljaj i divim ti se i nadam se da ćeš uskoro prestati biti tužna <3. :***

    ОдговориИзбриши
  2. Da, ima stvari koje tek vremenom naučimo da posmatramo iz boljih uglova. I zaista, hvala ti puno na podršci. :*

    ОдговориИзбриши
  3. Анониман28. јун 2012. 11:47

    sjajan post. i istinit. pozdrav iz novog sada.
    www.wildside.mojblog.rs

    ОдговориИзбриши
  4. Prijatno iznenađenje! Hvala i pozdrav i tebi, eto, iz Novog Sada.

    ОдговориИзбриши
  5. I u mom zivotu je bilo puno meteora poslednjih godina... Svi su me oni bacili kilometrima levo, desno, gore, dole... Nekada se steta moze popraviti pa se razdaljina moze makar umanjiti, ali retko se moze sasvim izbrisati. Ipak, jaki ljudi nauce i da zive na drugim koordinatama i tu pronadju istog, samo malo drugacijeg sebe... Take care! :)*

    ОдговориИзбриши
  6. Hvala mila Mila. Poenta i nije u brisanju štete već baš u tom savladavanju načina i učenju kako dalje sa time. Ma koliko čudno zvučalo, snaga i jeste i svakome od nas, samo je pitanje ko je spreman da vidi granice njenog maksimuma. :*

    ОдговориИзбриши